|
Joe Cocker
Rođen je 20. maja 1944.g. u
Šefildu, u Engleskoj, kao John Robert Cocker. Nakon što je
završio tehničku školu počeo je raditi kao nabavljač u jednoj
plinari. Od 14. je počeo slušati Raya Charlsa koji je imao
snažan uticaj na njega, a već sa 15 godina počeo se baviti
muzikom, postavši član lokalne grupe «Cavaliers» u kojoj je
svirao bubnjeve i harmoniku. Poslije dvije godine postao je
vokal ove grupe, koja je u međuvremenu promijenila naziv u
«Vance Arnold and the Avengers».
Prvi zvanični ugovor u karijeri Joe Cocker je potpisao 1964.g. i
to sa izdavačkom kućom «Decca». Iako mu se ukalazala sjajna
prilika Cocker ne napušta plinaru već uzima šestomjesečni odmor.
Prvi singl, Lennonova i McCartneyjeva pjesma «I'll Cry Instead»
doživio je neuspjeh. Cocker je potom krenuo na turneju sa
Manfredom Mannon, a onda se vratio poslu u plinari.
Joe Cocker je okupio sastav «Grease Band» sa kojim nastupa po
raznim klubovima i barovima. Bend su činili: Kenny Slade, Henry
McCullough, Tommy Eyre i Chris Stainton, koji je dugo godina bio
Cockerov muzički vođa. Upravo on je isposlovao ponudu producenta
Dennyja Cordella koja je ponovo uvjerila Cockera da krene na jug
i nastupi na Windsor Jazz and Blues festivalu. Izveo je
Staintonovu pjesmu «Majorine», koja je izazvalo veliko
interesovanje i onda se Cocker odlučuje za još jedan Lennonov i
McCartneyjev singl, pjesmu «With A Little Help From My Friends».
Ova pjesma dospjela je na prvo mjesto britanske liste i među
prvih 40 US liste i vinula ga u visine. I tako je sve počelo.
Početkom 1969.g. snimio je album «With A Little Help From My
Friends» i to sa cijenjenim saradnicima poput Jimyja Pagea,
Steviea Winwooda i Alberta Leeja, što je bip prvi pokazatelj
poštovanja koje je Cocker uživao među kolegama muzičarima. Iako
su ga često upoređivali sa Ray Charlesom, Joe Cocker je ubrzo
stekao epitet važnog i inovativnog blues pjevača.
Cocker je sa svojim Grease Bendom 1969. krenuo na američku
turneju koja mu je osigurala mnogo uglednih prijatelja, među
kojima se našao i Leon Russel. Upravo Russel je napisao sljedeći
Cockerov hit, pjesmu «Delta Lady» i bio supervizor na snimanju
njegovog albuma «Joe Cocker» u Los Angelesu. Kada je Cocker
došao u SAD 1970.g. da otkaže turneju Grease Benda opet mu je
Russel pomogao. Naime, organizovao je grupu od 40 muzičara,
nazvavši je «Mad Dogs and Englishman» kako bi ga pratila na
turneji. Turenja je rezultirala dvostrukim koncertnim albumom
«Mad Dogs and Englishman» i sjajnim istoimenim filmom.
Nakon ove turneje Cocker se našao na rubu fizičke i mentalne
rastrojenosti, a govorilo se i da ima problema sa drogom. U
svakom slučaju, na neko vrijeme je nestao negdje na zapadnoj
obali, a kasnije se vratio u Šefild da živi sa roditeljima.
1971. pojavljivao se pred publikom u svom rodnom gradu, ali nije
ostavrio zapaženije rezultate.
1972.g. Joe Cocker se ponovo udružio sa Staintonom koji za njega
još jednom okuplja 12-člani prateći sastav da ga prati na
američkoj turneji. Nakon turneja po Americi i Velikoj Britaniji
isti sastav prati Cockera i na turneji po Australiji gdje je bio
uhapšen zbog posjedovanja droge. Stainton je još jednom bio uz
njega i pomogao mu u teškom razdoblju njegovog života. Zajedno
su snimili album «Something to Say», kombinaciju koncertnih
izvedbi i studijskih snimaka, koja je vješto sastavljena da
otkrije staro Cockerovo umijeće.
U narednih 6 godina Cocker se borio da održi svoju karijeru i
zahvaljujući stalnom objavljivanju albuma, opstao je na
periferiji rock scene. U tom periodu rijetko je nastupao na
konecrtima, najvećim dijelom zbog toga što mu fizičko i mentalno
stanje nisu dozvoljavali da podnese teškoće i napor dugotrajne
turneje. Niko u muzičkoj historiji nije više od Cockera poduzeo
neuspješnih povrataka na scenu. Prvi pu nakon duže pauze,
1977.g. nastupio je u Velikoj Britaniji, no nade da će se Cocker
vratiti muzici još jednom su propale jer se ponovo povukao u
SAD.
Osim droge, Joe Cocker je '77.g. imao problema sa vlastima i
zbog alkohola. Zbog vožnje u pijanom stanju oduzeta mu je
vozačka dozvola na godinu dana, a morao je platiti i novačnu
kaznu.
Vjerovatno svjestan svojih grešaka u životu, Cocker je '81.
snimio pjesmu «I.m So Glad, I'm Standing Here Today», koju je
otpjevao na 24. dodjeli Grammy nagrada.
Na soundtracku filma «Oficir i džentlmen», u kojem je glavnu
ulogu tumačio Richard Gere, učestvovao je i Joe Cocker. Balada
«Up Where We Belong» u Americi je dospjela na prvo mjesto, dok
je u Velikoj Britaniji bila sedma. Sljedeći film za koji je
Cocker otpjevao pjesmu je «Harry and Hendersons». Bila je to
pjesma «Love Lives On».
Jedno od boljih Cockerovih ostavrenja, pjesma «Unchain My Heart»
nije zabilježila zapažen uspjeh na svjetskim top listama, uprkos
tome što je osvojila publiku širom svijeta. Po objavljivanju u
Americi je bila tek 89.
Dugogodišnji Cockerov menadžer bio je Michael Lang, koji mu je u
augustu 1991. predložio da se povuče sa muzičke scene i da se
pobrine za svoje zdravlje. Međutim, Cocker ga je potom otpustio
i angažovao Rogera Daviesa.
58-godišnji Joe Cocker još uvijek je zvijezda koja prkosi
godinama i niže muzičke uspjehe jedan za drugim. Nedavno je
nastupio na koncertu u Buckinghamskoj palači kojim je obilježen
zlazni jubilej engleske kraljice. Cocker uskoro kreće na turneju
po Velikoj Britaniji što će biti njegova prva turneja u
posljednjih šest godina.
Joe Cocker je vjerovatno najuvjerljiviji blues i soul pjevač
koji je ikada potekao iz Velike Britanije, iako su ga Amerikanci
praktično prisvojili.
|
